LA COMIDA

CB564746-3B5C-40D0-BCCA-61D0F63C8324

Znam da je edukativni najbolji epitet za opisati karakter većine mojih prijašnjih članaka, međutim ovaj će biti više informativnog karaktera jer ću pisati o tradicionalnoj španjolskoj hrani, mojim iskustvima, doživljajima na nekakav blogersko - novinarski način pa se nadam da će Vam biti zanimljivo, a možda i korisno.

Uglavnom proveo sam nešto manje od 4 mjeseca na stručnoj praksi (istraživanje u laboratoriju) u Španjolskoj, živjevši u zaista gradu nenadmašne ljepote, Sevilli, ali sam većinu slobodnog vremena putovao tako da sam stigao posjetiti Lisabon, Valenciu, Las Palmas...Usput stekao brojna iskustva, prijatelje, nematerijalna bogatstva, koja su iako je to već izlizana floskula, zaista neprocjenjiva. Osim je toga, sam život u Andaluziji (jug Španjolske) zaista svakome za preporučiti, odlična klima, veseli ljudi, izostanak užurbanog načina života i naravno šlag na kraju, fantastična“ španjolska kuhinja“.

Na spomen španjolske hrane većina će ljudi na prvi tren pomislit okej „tapeasi“ i „paella“, netko upućeniji će se sjetiti možda maslinovog ulja, pršuta, dobrog vina i onda pomisliš „već viđeno“ pa to imaš i u Hrvatskoj, „neš ti te španjolske hrane“...

Međutim nije riječ samo o vrsti hrane, već i o samoj kvaliteti te vrste hrane, učestalosti, načinu i tajmingu konzumacije istih, tu se krije razlika koja je uvjetovana mentalitetom, geografskim područjem, klimom, povijesnim utjecajima, svašta nešto zar ne ?

Pa krenimo od toga što su zapravo ti tapasi ? Tapasi nisu vrsta hrane/jela, već način hranjenja, točnije tapa je mali tanjurić na kojem dobiješ , logičnu manju količinu hrane, a koja će hrana biti poslužena naravno gost bira. Ono što je kod nas otići na pizzu, u „fast food“ ili u neki oblik „street fooda“ za španjolce su to tapas barovi. Opisao bih ih kao neku vrstu „street slow food“ restorana koji su iznimno popularni, zapravo mjesta gdje se ljudi okupljaju, druže, opuštaju, a ukusnost hrane je samo dodatak na tu cijelu priču. Cijena jednog tapasa varira najčešće između 2 i 3 eura, što znači da ako naručiš 3 tapasa (uz koja ćeš dobiti i tradicionalne pšenične štapiće), za 60-ak kn možeš pojesti 3 različita vrhunska jela, a istovremeno bit sit. Osobno sam probao preko 15 različitih vrsta tapasa, dok su mi definitivno pobjednici, a jasno mi je da nisu slučajno andaluzijski specijaliteti, „cola de toro“ (rep od bika), fantasičan okus kao rezultat miješanja proteina, masti i želatine te „carillada“, (svinjski obrazi), mekano meso koje se topi u ustima... Ma za prste polizat !

Eto nas na paelli, zapravo ne pretjeranom kompliciranom jelu koje je dobilo naziv po velikoj tavi u kojoj se priprema, usudio bih se reć relativno sirotinjskom jelu za široke mase, koje se temelji na riži, šafranu i trećoj konkretnijoj namirnici, bilo to meso, morski plodovi ili mješavina povrća. Iako je okarakterizirana nacionalnim jelom, zapravo je simbol regije Valencie, gdje je prvi put i nastala originalna receptura, stoga kada sam posjetio i istoimeni glavni grad te regije, paella je bila „must try“. Lokalni stanovnici smatraju kako je originalna paella ona koja se radi s plodovima mora, pa sam takvu i probao (3. ocijenjenu na trip advisoru) i zaista nije razočarala, kratko rečeno savršeno začinjeni rižot od plodova mora.

E sad meni najzanimljiviji dio gdje ću vam pokušati kroz hranu dočarati životni stil Andaluzije. Naime Andalužani su hedonisti, ljudi isključivo teže svakodnevnom uživanju, bilo tu u društvenim događanjima hrani, piću i sl., nažalost kao posljedica toga nemaju preveliki afinitet prema bavljenju sportom,  a bome nisu im ni prehrambene navike bog zna što, nažalost htio ne htio, primjetio sam kako ne jedu mnogo voća, povrća, orašastih plodova, sjemenki i općenito cjelovitih žitarica. Rezultat toga je relativno velika prevalencija pretilih te ljudi prekomjerne tjelesne mase, a i oni koji bi prema indeksu tjelesne mase bili adekvatni imaju izrazito loš sastav tijela (veliki udio masnog, a mali udio mišićnog tkiva). Koliko sam shvatio u drugim je španjolskim regijama situacija nešto bolja, no ne preznačajno.

Eh, to ti je problem kad studiraš nutricionizam pa sve što ima veze s prehranom i zdravim načinom života automatski registriraš, analiziraš, zaključuješ...

BF45FBCD-1DC9-4AE4-AB2D-8C28EBF7248C CFBC6DDD-B48D-4F84-BBAB-D10AE0052E74 592A229B-59B7-4882-94A1-C0DF2BC502A2 C26DC958-0A7A-4EC7-A69B-D23A3BE53C77 13EAD81C-7E9A-4A3E-8F1A-CE2FC8EEF5F0 3F6C12A8-ADF3-4180-820C-5C4F5CFC6E3A

E da maslinovo ulje, pršut... Kako u Španjolskoj Sunce izlazi 2h sata kasnije nego kod nas tako je cijeli životni ritam pomaknut 1 - 2 h sata kasnije pa se njihov doručak konzumira oko 9:30 - 10 h najčešće u „caffeteriama“ (neka varijanta kafića), kada u tim trenucima ne možeš proći pokraj kafića, a da ne vidiš mase ljudi kako uživaju u prvoj kavi i pazite sad njihovom tradicionalnima „bocadillu“ (sendviču) ili „tostadi“ (tostu) spravljenih od maslinovog ulja, pršuta, svježe rajčice ili namaza od rajčice te ponekad sira. Španjolci se jednostavno dave u tome i stvarno moram priznati odlična kombinacija. (p.s. najbolji sam bocadillo pojeo u Valenciji zbog famoznog iberskog pršuta). I bome takav doručak uz kavu kao supresor apetita solidno zasiti, a koliko je dugoročno gledajući nutritivno dobar pa hmm ovisi, hoće li kruh biti integralni ili bijeli, je li kriška pršuta masnija ili mesnatija, hoće li se pretjerivati sa sirom ili ćemo dati prednost rajčici. Ali po mojoj intuiciji svakako bolji doručak od cornflakesa, krafni, kroasana, piroški ili slično. Što se tiče ručka, rijetko kuhaju kod kuće, najčešće otiđu ili u Tapas bar ili opet u caffeteriu na još jedan „bocadillo“, međutim kada kuhaju to su uglavnom večere i nerijetko se na meniju nađu tradicionalna „Sevillanska“ jela, „garbanzos“, (varivo od slanutka) te „gazpacho“ (juha od rajčice) i tu konačno dolazim na svoje jer ne samo što obaraju okusom već su i nutritivno „high quality“ jela koja pršte vitaminima, mineralnim tvarima, vlaknima... Da da znam odmah Vam je porastao apetit...

Došli smo i do našim okusnim pupoljcima najdražih, slastičarskih proizvoda s kojima me nažalost  Španjolska definitivno nije oduševila, jer volim više slatko nego slano pa sam možda mrvicu i pristrano razočaran. Iako sam imao priliku probati kolače koji su tradicionalni za njihov najvažniji tjedan u godini, tzv. „Semana santa“, jednostavno mi taj nekakav oblik i okus tijesta koji podsjeća na ostajali kruh preliven amrofnom masom šećera, meda i anisa nije bio po guštu... Kakogod u pekarama je situacija nešto bolja, ali i dalje ni blizu hrvatskim pekarama, osim što se gotovo svugdje mogu naći „američke“ šuplje krafnice, kroasani, iznimno su im popularni „napolitanas“ i „herraduras“, koje bih najlakše opisao kao specifično lisnato tijesto punjeno čokoladnim namazom i ajde to je fino, ali ništa wow, dapače bolje su naše piroške, trokuti, buhtle...

 

I za kraj moj konačni doživljaj španjolske hrane je u globalu pretežno pozitivan, njihova su tradicionalna jela gastronomski zgoditak te dobitna kombinacija za svačije nepce stoga nikoga neće ostaviti ravnodušnim. S nutricionističkog gledišta pozitivne su strane njihove prehrane uporaba maslinovog ulja kao dominantnog medija za termičku obradu hrane, česta konzumacija grahorica i mahunarki, niska učestalost konzumacije mesnih prerađevina uz relativno učestalu konzumaciju ribe, a negativne karakteristike kao što je relativno mala konzumacija povrća, orašastih plodova te pretjerani unos soli,bijelog kruha i slastičarskih proizvoda su najvjerojatnije posljedica utjecaja zapadnjačke kulture te manjka vremena za kuhanje vlastite hrane.