Glavni problem nutricionizma kao struke - GBB Concept - centar fizioterapije i masaže
Nazovite nas
0981360255
Radno vrijeme
Pon-Sub 09:00-21:00

Glavni problem nutricionizma kao struke

Dobar ili loš, zdravo ili nezdravo, za ili protiv, ispravno ili krivo.

Često u razgovoru s ljudima, pogotovo s onima koji su aktivni u svijetu fitnessa i zdrave prehrane, primjećujem isti obrazac razmišljanja. Taj obrazac je sveprisutan, ubikvitaran poput bakterije i prožimlje sve sfere naše komunikacije, pričali o prehrani, politici, vjeri, međuljudskim odnosima ili nečemu petom – a zove se crno-bijelo razmišljanje ili nesposobnost pojedinca da poveže dihotomiju nekog područja u kohezivnu cjelinu kakva ona stvarno jest. Na sljedećoj slici, vidite li zeca ili patku?

slika1

Ova optička iluzija udžbenički je primjer sklonosti ljudskog mozga da razmišlja i kategorizira na simplistički način, u apsolutima. Iako ste svjesni da slika može prikazivati i zeca i patku ovisno o tome kako je gledate, vaš mozak ne može vidjeti obje životinje istovremeno. Kad ovaj problem translatiramo u svakodnevnu komunikaciju, relativiziramo pojmove „dobrog“, „zlog“, „ispravnog“ i „neispravnog“ u svakom zasebnom umu te individualiziramo sustav vrijednosti – dobijemo puno zamršeniju i kompleksniju optičku iluziju, a vrlo dobar primjer iste možete pronaći u raspravama o Drugom svjetskom ratu na Facebooku.

Kolega Roko Marović nedavno je objavio briljantan članak na temu „ortoreksije“ ili opsesije zdravom prehranom. Međutim, ortoreksija sama po sebi nije problem, ortoreksija je simptom. U primjeru opsesije zdravom prehranom možemo vidjeti nekoliko slojeva. Prvi, najdublji sloj je strah od bolesti koji opet može vući korijene iz različitih životnih situacija. Drugi sloj je jedna od nijansi opsesivno-kompulzivnog poremećaja i potrebe za kontrolom, a treći sloj ili opsesija zdravom prehranom je pokušaj oslovljavanja drugog sloja na krivi način – putem crno-bijelog razmišljanja.

Problem kojeg bi ja volio osloviti u sferi nutricionizma i zbog kojeg sam ušao malo više u psihologiju jest ta potreba koju vidim u ljudima da određene aspekte nutricionizma stave u ladice svog uma na kojima će napisati „zdravo“, „nezdravo“, „produktivno“ i „neproduktivno“. Tako će jedno jutro, kad ne budu znali što da doručkuju, zaviriti u ladice na kojima piše „zdravo“ i „produktivno“ i iz njih izvaditi svoje goji bobice, chia sjemenke i maca prah, ne shvaćajući zapravo pojmove kojima su označili te ladice.

slika 2

Da ne bih iznosio čitave razgovore, navesti ću tri primjera razmjena koje su mi poslužile kao inspiracija za ovaj članak. Obratite pozornost na crno-bijeli model:
Osoba A: Što ćeš ti sad, recimo, pojest kad dođeš doma (nakon treninga)?

Ja: Ostalo mi je piletine od ručka pa ću vjerojatno to.

Osoba A: Pa stani, zar piletina nije spori protein? Zašto spore proteine iza treninga?

 

Osoba B: Koliko ti ugljikohidrata pojedeš dnevno?

Ja: Ne brojim, vjerojatno oko 400-500g.

Osoba B: Kako je moguće da si tako lean (nemastan) s toliko ugljikohidrata?

 

Osoba C: Što si ti pojeo jutros?

Ja: Jutros ništa, popio kavu, jest ću sad ručak u menzi.

Osoba C: Zar nije nezdravo propustiti doručak?

 

Premise u ovim razmjenama su – piletina je sporo razgradljiv protein pa stoga nije dobra opcija neposredno nakon treninga, osobe koje imaju nizak postotak masti sigurno ne jedu puno ugljikohidrata, a doručak je najvažniji obrok u danu i stoga ga se ne smije propuštati. Sve ove premise imaju jednu stvar zajedničku – sve su krive i sve su rezultat razmišljanja u apsolutima jer je takvo razmišljanje jednostavno, linija mentalnog otpora je minimalna te dobivamo lažan osjećaj sigurnosti kad postupamo po tom razmišljanju.

Tijekom godina i godina čitanja o hrani, ne samo u pogledu optimizacije zdravlja, već i performansa u sportu te nakon brojnih eksperimenata provedenih na samome sebi, uvjerio sam se u jednu istinu koju ponavljam kao papiga svima s kojima uđem u razgovor o prehrani – ljudsko tijelo je toliko savršen i adaptivan stroj da je pričati o njemu u apsolutima zapravo jako tužan oblik implicitnog traćenja i odbacivanja njegovog potencijala. Ono će se prilagoditi kojemu god stimulusu ga izložite. Ako je mišićno vlakno oštećeno, a protein piletine se upravo razgrađuje u želucu, zar stvarno mislite da će taj protein proći neiskorišten? Da će se takozvani „anabolički prozor“ zatvoriti? Zar mislite da se tijelo neće opirati većem ili manjem unosu kalorija od potrebnog alteracijom fizioloških mehanizama poput regulacije sitosti, tjelesne temperature i kontrole nesvjesnih pokreta, neovisno o tome jeste li pojeli doručak ili ne? Zar mislite da osoba koja se na dnevnoj bazi izlaže rigoroznom anaerobnom režimu poput dizanja utega može imati koristi od nisko-ugljikohidratne dijete u pogledu striktnog performansa?

Oslobodite se potrebe da razmišljate crno-bijelo i prigrlite činjenicu da je ljudsko tijelo, kao i život, hrpa nijansi sive. Postoji još jedna istina uz ovu koju sam naveo, a ne mogu je naglasiti dovoljno – svaki organizam je individualan biokemijski sustav. Zato je jako bitno, u striktno znanstvenom tonu, postići sinkronizaciju tijela i uma, naučiti slušati vlastito tijelo. Samo to može biti kamen temeljac za dugoročno zdravlje.

Josip Šakić

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *