Što je stvarno depresija, a što ne? - GBB Concept - centar fizioterapije i masaže
Nazovite nas
0981360255
Radno vrijeme
Pon-Sub 09:00-21:00

Što je stvarno depresija, a što ne?

Svi smo barem jednom u životu rekli kako smo „deprimirani, depresivni, pali u depru“… Vjerojatno je velik dio nas to zaista i pomislio, no samo nekolicina je to stvarno i bila. Depresija je, naime, često pogrešno shvaćena ili potpuno neshvaćena, te ju ljudi znaju zamijeniti za neka druga psihološka stanja koja čak i nisu poremećaji (kao što su loše raspoloženje, umor ili nisko samopoštovanje).

Za početak, važno je naznačiti razliku između depresije kao psihičkog poremećaja, te depresije kao psihičke bolesti.
Psihički poremećaj karakterizira odstupanje u jednom ili manjem broju psihičkih funkcija – manje oštećuje ukupno funkcioniranje, obično kraće traje, povoljne je prognoze, rijetko ostavlja trajne posljedice, te nema strukturnih promjena središnjeg živčanog sustav (već je povezan s funkcionalnim promjenama.
Psihička bolest je pak jače, dulje i „dublje“ odstupanje u psihičkim funkcijama i ukupnom funkcioniranju, i nju karakterizira dugotrajno narušeno emocionalno, kognitivno i socijalno funkcioniranje. Nepovoljnijeg ishoda i izaziva strukturne promjene na središnjem živčanom sustavu.
Poremećaji raspoloženja najčešći psihijatrijski entiteti (ima ih 1/4 ukupnog stanovništva), a depresija kao poremećaj se sve češće javlja (danas je na 4., a 2020. bit će na 2. mjestu po učestalosti – odmah nakon kardiovaskularnih bolesti), te je ujedno i najčešći psihijatrijski poremećaj. Događa se u svakoj životnoj dobi, najčešće između adolescencije i 45. godine (prosječna dob javljanja je 27 godina). Spolnih razlika do puberteta nema, a nakon puberteta češća je među ženama (rizik za nastanak 10 do 25%, a kod muškaraca 5 do 12%). Mogući razlozi spolnih razlika su oscilacije spolnih hormona, smetnje u funkciji štitnjače, češće pokazivanje obrasca bespomoćnosti kod žena, te usvajanje spolnih uloga u djetinjstvu.

Što je depresija?
Prema DSM-V (Dijagnostički i statistički priručnik za duševne poremećaje), depresivni poremećaji su poremećaji koji primarno remete raspoloženje (bolesnik na neki način „gubi kontrolu nad svojim emocijama“), te sekundarno kognicije i nagone.
Općenito, određuje ih negativno obojeno afektivno stanje koje obilježava sniženo raspoloženje, osjećaj tuge i potištenosti, osoba je bezvoljna, bespomoćna, bez planova za budućnost (ako ih ima oni su pesimistični), zabrinuta, nezainteresirana za zbivanja oko sebe. Za depresivne poremećaje karakteristični su tužna mimika, oboren pogled, plač, izgled bolnog i mučnog doživljavanja, psihomotorna usporenost, kočenost, stupor, usporen i tih govor, osobe pričaju malo i rijetko spontano, oslabljenih su nagonskih dinamizama, slabijeg emocionalnog, socijalnog i profesionalnog funkcionira, a mogu se javiti i suicidalno razmišljanje, te čak i psihotični simptomi (sumanute misli – ideje krivice, samooptuživanja, osiromašenja, hipohondrijske sumanutosti, Cotardov sindrom, preuzimanje odgovornosti za globalna zbivanja, depersonalizacije, derealizacije, te rjeđe halucinacije).

sara1

Tipična depresija očituje se još i u zapuštenom izgledu, neodržavanju higijene; smanjenom apetitu (pad tjelesne težine), nesanici, oslabljenom spolnom nagonu, gubitku volje, oslabljenoj koncentraciji i pamćenju, poremećenom ciklusu budnost-spavanje (najteže im je jutro i prije podne). Kod tzv. atipične depresije pojavljuju se neki od uobičajenih simptoma, ali i niz simptoma koji odudaraju od klasične slike depresivnog poremećaja (može se javiti psihomotorno povišenje, pažnja može biti hipervigilna – nemogućnost fokusiranja na jednu stvar, govor ubrzan, nagoni promijenjeni u suprotnom smjeru – pojačan tek, pospanost, hiperseksualnost). Raspoloženje i opće stanje obično pogoršani navečer, a ne ujutro kao kod tipične depresije.
Težinu depresivnosti određuju intenzitet i duljina simptoma, stupanj disfunkcionalnosti, prisutnost psihotičnih simptoma (sumanute misli depresivnog karaktera – propasti, nihilističke pomisli, osjećaj krivice; depersonalizacija, halucinatorna doživljavanja) i suicidalnih razmišljanja.
Kako nastaje depresija?
Depresija je jedan veoma složen psihološki konstrukt – povezana je s brojnim faktorima, uzroci nisu sasvim jednoznačno dokazani a simptomi se dijele na emocionalne, motivacijske, ponašajne, tjelesne i kognitivne. Zbog takve njene prirode ne postoji jedna teorija ili perspektiva koja ju može u potpunosti objasniti i predvidjeti.
Prema uzroku nastanka depresija može biti egzogena (zbog doživljene traume, teške bolesti ili stresnih životnih događaja), endogena (najčešći i najtrajniji oblik – depresija koja dolazi „iz pojedinca“), te organska (simptomatska depresija uzrokovana primjerice smanjenom količinom dnevnog svjetla ili promjenom u hormonima).
Glavne skupine teorija koje objašnjavaju depresiju su biološke, psihološke i socijalne hipoteze.
Biološke hipoteze bave se istraživanjima u području genetike, neurotransmitera, patoanatomskog supstrata, neurorazvojnih i neurodegenerativnih poremećaja, te hormonalnog disbalansa.
Ta istraživanja su zasad pokazala da genetika ima važnu ulogu kod nastanka depresije, posebno polimorfizam gena uključenih u metabolizam hormona serotonina i dopamina, poznatijih kao „hormona sreće“. Osim serotonina i dopamina, značajne povezanosti pronađene su i kod hormona noradrenalina – pretpostavlja se da su smanjena koncentracija noradrenalina u sinaptičkoj pukotini i smanjenje njegova prijenosa u postsinaptički neuron povezani s pojavom depresije (dok se povećanje noradrenergičke funkcije veže s manijom).
Nadalje, istraživanja metabolizma i prokrvljenosti pojedinih područja mozga u depresivnih bolesnika pokazala su različite rezultate – najčešće je u depresiji utvrđeno smanjenje metaboličke aktivnosti u prefrontalnom korteksu i hipokampusu, te povećanje aktivnosti u amigdalama, te povećana prokrvljenost u prefrontalnom korteksu i amigdalama.

sara3

Kod psiholoških hipoteza značajne su kognitivne teorije i teorije ličnosti.
Prema nekim autorima, depresivne misli, afekti i ponašanje mogu nastati zbog pogrešnog mišljenja i procesiranja informacija. Osoba zbog negativnih životnih događaja (gubitak roditelja, školski neuspjeh, zlostavljanje) stječe negativna vjerovanja koja oblikuju negativnu kognitivnu shemu. Najčešća kognitivna iskrivljenja (distorzije) u depresiji jesu:
• Pretjerano uopćavanje – donošenje općih zaključaka na temelju jednog događaja
• Selektivno apstrahiranje – od više elemenata situacije izdvaja se jedan i na njemu se temelji zaključivanje
• Umanjivanje ili uvećavanje – zaključci se donose zanemarivanjem ili pretjeranim davanjem važnosti nekim činjenicama
• Samookrivljavanje – osoba sebe okrivljuje za sve negativne događaje
• Neuspješnost – osoba vjeruje da je nesposobna učiniti išta uspješno
• Razmišljanje tipa „sve ili ništa“ – dobro-loše, crno-bijelo, nema između.
Važnu ulogu u nastanku depresivnog poremećaja imaju crte ličnosti (pasivnost, povučenost, zatvorenost, nisko samopoštovanje) te poremećaji ličnosti, a poboljšanja na planu ličnosti dovode do povoljnijeg ishoda depresije.
Socijalne hipoteze baziraju se na koncept stresnih događaja (obično su to gubitak bliske osobe, financijski problemi, ostanak bez posla). Veza postoji između događaja i prve depresivne epizode, a rjeđe je izražena kod ponavljajućih depresivnih stanja.

sara4

Pronalazim se u tekstu – što sad?
Iako teška i naporna, što zbog svojih karakteristika, što zbog nerazumijevanja na koje nailazi u društvu, depresija nije nepobjediva!
Prvi korak je priznati sebi da se događa nešto što nas ometa, nešto što ne možemo sami promijeniti, i prihvatiti to. Imati depresiju ne znači biti slab, biti lud ili bespomoćan – ona se jednostavno dogodi, može se dogoditi bilo kome i potrebno ju je prepoznati i liječiti.
Za početak, potražite stručno savjetovanje. Odlazak psihologu još uvijek je, kao i svijest o mentalnom zdravlju općenito, bezrazložno stigmatiziran u našem društvu i često se tumači kao priznanje vlastite slabosti ili abnormalnosti, što ono ni u kojem slučaju nije! Psiholog je tu da vas sasluša, pomogne vam uočiti i klasificirati vaše probleme, te zajedno s vama pronaći način kako ih riješiti. Postavljanje dijagnoze nije nužno, tako da čak i ako nemate depresiju, a ne osjećate se dobro, svakako možete započeti savjetovanje.
Besplatno psihološko savjetovanje možete potražiti kod psihologa na svom fakultetu, a informacije bi ste trebali moći pronaći na stranicama fakulteta. Također, uvijek imate i opciju savjetovanja kod psihologa u privatnoj praksi, a njih možete potražiti preko internet stranica raznih psiholoških i savjetovališnih centara. Ukoliko vam se odlazak psihologu čini kao prevelik korak, možete za početak nazvati bilo koji od telefonskih savjetovališta, te preko telefona razgovarati sa psihologom.

sara5
I za kraj, čak i ako nemate depresiju, važno ju je razumjeti jer ćete možda u budućnosti sresti nekoga tko ju ima i kome će biti važna vaša podrška. Stoga, evo jedan zanimljiv i kratak video za lakše razumijevanje života s depresijom:

-Sara Lončar

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *